U ovom prilogu predstavljamo majku, svekrvu, punicu, baku i prabaku Jelu Šaravanju iz Župe Duha Svetoga. Ima punih 90 godina, živi u Vratničkoj ulici, a unatoč dugogodišnjim velikim poteškoćama s kretanjem, redovito je do prije koju godinu dolazila u crkvu. Nekada je to činila sa suprugom Vlatkom, a kad je on umro, a njoj snage popustile, nije prestala ići u crkvu, nego je, oslonjena na pomoć sina Ivana i snahe Lidije, strpljivo svladavala stubu po stubu i kod penjanja u crkvu i kod silaženja iz nje.
Njezina vedrina i bistrina uma ono je što odmah upada u oči. Iako je staračke tegobe sve više sputavaju u kretanju, uvijek je Bogu zahvalna na svemu i kao takva uči nas i strpljivosti i otkrivanju onih bitnih svevremenskih vrednota. Uz one općeljudske, najvažnija joj je vjera i u tom smislu svima nam može biti poticaj.
Ove bilješke su nastale na temelju razgovora koji je s gospođom Jelom vodila njezina snaha – Lidija Šaravanja.
Baka Jelo, recite nam malo o svojoj obitelji, koliko imate braće i sestara, gdje ste i kada rođeni…?
Rođena sam u Rasnu kod Širokog Brijega, u Hercegovini. Kao i sva moja braća i sestre. Najstariji mi je bio brat Ante, 20. godište. Druga je bila sestra, 25. godište, pa drugi brat 28. godište i treći brat 30. godište. Onda sam došla ja. Rođena sam 12. 12. 1932. godine. Ima i mlađih od mene. Sestra Janja je 38. godište, a zadnja sestra Ljubica 40. godište. Kad se Ljubica rodila, sjećam se, bila je Cvjetna nedjelja, 3. mjesec, započeo je rat, bombardirali su Mostar. Nas tri najmlađe smo još žive.
Je li bila uvijek jedna crkva u Rasnu ili su bile dvije?
Jedna je crkva u Rasnu. Svetog Franje. Najstarija crkva u okolici. Ne znam koje je godište. Nitko iz okolnih sela nije imao crkvu, nego su svi išli u Rasno. Crkva je uvijek bila puna. Nije bilo nigdje okolo ni škole, nego samo u Rasnu. Kad je završio rat, žena pokojnoga Šuška cijelu je školu sredila i uvela grijanje. Samo smo mi imali i crkvu i školu.
Kada se išlo na Misu? Samo nedjeljom ili i drugim danima? Kakav je bio vjerski život?
Mogao je ići tko kad hoće. Mise je bilo svaki dan. Ali uvijek je bilo koza, ovaca, puno se moralo raditi, pa nije bilo vremena. Ali nedjeljom smo svi obavezno išli. A i postilo se. Nijedan se petak nije mrsio. Nedjeljom se ništa nije radilo. Jedino ako će krenuti kiša ili ono što moraš dati stoci, to jedino. Ništa drugo nitko nije radio nedjeljom. Znalo se što je zapovjeđeno. Boga se molilo svaku večer. I za večeru i za ručak i za užinu, a posebno poslije večere. Svi smo, cijela obitelj, zajednički molili.
Koliko ima da vam je muž Vlatko umro?
Osma godina. U 9. mjesecu je umro. Dok je bio živ, išli smo zajedno u crkvu. Onda bi se on šalio kad smo išli niz stepenice ili uz stepenice pa bi govorio: „Ajde, Jele, brže!“ A ja sam imala problema s penjanjem i silaženjem. Ali me on tako nasmije pa mi bude lakše.
Koliko dugo ne idete u crkvu?
Ne znam kad sam prestala. Išla sam sve dok je Vlatko bio živ, a i poslije. Ivan i ti ste mi pomagali da se popnem uz stepenice u crkvu. Ima nekoliko godina da ne idem, ne znam točno. Sad više ne mogu.
I dalje uvijek gledate Misu na televiziji. Ali nije isto otići u crkvu i gledati na televiziji, zar ne?
Nije isto, nikako nije isto, ali eto bolje i tako nego ništa. Crkva je crkva, zašto se narod skuplja nego da bude u crkvi i da čuje svećenika i Božju riječ? Ali opet Bogu hvala i na televiziji.
Ipak niste sami bez naroda, dođe Vida (Dugandžić, susjeda preko puta).
Nisam nikad sama. Uvijek netko dođe. Posebno Vida. Obje smo iz Hercegovine, ali se nismo prije znale, ni ja za nju nisam čula ni ona za me. A, eto, godinama smo zajedno na kavi. Nije nam dosadno. Vida dođe i donese skuhanu kavu. Ja joj kažem da mogu i ja skuhati, ali ona me tako obraduje. Nekad ona donese, nekad ja skuham.
Dođu vam i djeca i unučad.
Dođu. To treba u priču stavit. I djeca i unučad. I praunučad. Praunučad imam od obje kćeri – starije Anđelke i mlađe Mirjane. Uvijek netko dođe, uvijek je netko sa mnom. Ovi unuci što su kod mene – tvoji i Ivanovi Vlatko i Julija, oni su prekoviše. Milina. Trebalo bi opisat. Eto, to je sreća! Što može biti veća sreća nego djeca? Vjera i djeca, to je ono najvažnije u svakom životu.
Što biste poručili mlađima?
Pa eto to što sam sad rekla. Boga moliti i vjeru držati, u djeci i unučadi uživati i Bogu na svemu zahvaljivati.
Hvala i vama, baka Jelo!
Bogu hvala!