Danas u Čepinu postoje tri župe: Župa Presvetoga Trojstva (Čepin 1), Župa Uskrsnuća Kristova (Čepin (2) i Župa Duha Svetoga (Čepin 3). Iako je još u 14. st. postojala župa u Čepinu, ona je nestala s turskim osvajanjima, a ponovno je uspostavljena 1860. god. Tada je to bila samo Župa Presvetoga Trojstva, a danas je to Čepin 1. Povećanjem broja stanovnika u Čepinu s vremenom se pokazala i potreba za utemeljenjem preostalih dviju župa, pa je tako Župa Uskrsnuća Kristova utemeljena 1. rujna 1971. god., a Župa Duha Svetoga 3. lipnja 1990. Do našeg vremena Čepin je ukupno imao dvadesetak župnika. Prva četvorica svećenika koja su bila na službi u Župi Čepin pokopana su na čepinskom katoličkom groblju, uz crkvu Uskrsnuća Kristova, koje postoji barem od 1850./1851. god. To su, kronološkim redom: Ilija Miškić, Alojzije (Vjekoslav) Takač, Franjo Bato i Vinko Hajdinjak.[1] Evo ponešto o njima, uz poticaj da se tih nekadašnjih župnika sjetimo ne samo u molitvi, nego i da im obiđemo grobove i barem ponekad zapalimo svijeću.
Vlč. Ilija Miškić
Crkveni status Čepina nakon odlaska Turaka nije bio jednostavan. Naime, Čepin nije bio u sklopu Đakovačke i Srijemske biskupije, niti Osječkoga dekanata, nego u sastavu Pečuške biskupije i Valpovačkog dekanata. Stanovnici su se tek počeli doseljavati, a oni malobrojni vjernici po nacionalnosti su bili Nijemci, Mađari i Hrvati. Godine 1748. utemeljena je župa u Brođancima, a tada je Čepin postao njezina filijala. Tridesetak godina poslije vlastelin Ivan I. Kapistran Adamović sagradio je crkvu Presvetoga Trojstva, koja je najprije bila njihova obiteljska kapelica, a kasnije je dobila status stalne kapelanije. Zadnji njezin kapelan bio je Ilija Miškić, kapucin iz Osijeka, koji je na tu službu imenovan 1845. god. Kad je Čepin 1860. ponovno postao župa, on je imenovan njezinim prvim župnim upraviteljem i ostao na toj službi do smrti 1879. godine. Grob mu se nalazi u blizini lijevog sporednog ulaza u groblje, neposredno ispred velikog križa. Uz sačuvani nadgrobni spomenik, u novije mu je vrijeme dodana nadgrobna ploča.
Vlč. Alojzije (Alajos, Vjekoslav) Takač
Njega je na župi naslijedio Alojzije Takač, koji se ponekad spominje i pod imenom Vjekoslav. Rođen je 27. svibnja 1845. u Kutjevu, zaređen je za svećenika 26. srpnja 1868. u Pečuhu, a bio je kapelan u Dražu, Šljivoševcima, Viljevu i Valpovu te upravitelj župe najprije u Šljivoševcima, a potom u Čepinu. Umro je 7. veljače 1895. godine u Čepinu, gdje je i pokopan dva dana poslije. Umro je u 50. godini života i 27. svećeništva. Nije nam poznato gdje mu se točno nalazi grob i je li od njega išta sačuvano, ali budući da su ostali svećenici pokopani u blizini lijevog sporednog ulaza u groblje, može se pretpostaviti da je i on svoje ovozemaljsko počivalište pronašao ondje.
Vlč. Franjo Bato (Ferencz Bató)
Franjo Bato je rođen 1860. god., ali nam nisu poznati ni dan ni mjesec ni mjesto njegova rođenja. Za svećenika je zaređen 27. lipnja 1883. u Pečuhu. Prije no što je postao župnik u Čepinu, bio je kapelan u Valpovu i župnik u Veliškovcima. Umro je u Čepinu 17. siječnja 1904., u 44. godini života i 21. godini svećeništva. Grob mu se nalazi nedaleko od groba vlč. Ilije Miškića, a u njemu je pokopana i Katarina Bato, rođena 5. srpnja 1833. i umrla 10. studenoga 1902., na temelju čega se može pretpostaviti da mu je bila majka i da je s njim bila na župi. Na nadgrobnom spomeniku se nalazi i fotografija župnika Franje. Za njega je ostalo zapisano da je bio “izvanredni ljubitelj ruža”, pa neka ta informacije bude poticaj svakome onome tko bude pohodio njegov grob – da mu uz molitvu i svijeću na grob donese i ružu.
Vlč. Vinko Hajdinyák (Hajdinjak)
Četvrti svećenik je župnik Vinko Hajdinjak, rođen u Donjoj Dubravi u Međimurju 14. siječnja 1878. Otac mu se zvao Jakov, a majka Marija, r. Sabočanac. Školovao se u Čakovcu, a potom je najprije 1894. pristupio franjevcima, da bi 1898. napustio franjevački red i postao dijecezanski svećenik. Zaređen je za svećenika 27. lipnja 1900. u Pečuhu, a prije no što je postao čepinski župnik 1904. god. djelovao je kao kapelan u Podgajcima i Petrijevcima. Za njega je ostalo zapisano da je bio vrlo revan župnik i vrstan propovjednik. Umro je u Čepinu 26. kolovoza 1912., u 32. godini života i 13. godini svećeništva. Na njegovom grobu uklesano je ime Ante Slavičeka iz Osijeka, hrvatskog graditelja (1864.-1931.), autora većine osječkih secesijskih zgrada, pa se na temelju tog podatka pretpostavlja da je on župniku Hajdinjaku podigao spomenik.
Vlč. Vilim Hefer (Heffer)
Osim prve četvorice svećenika koji su djelovali na Župi Čepin, a koji su i umrli i pokopani u Čepinu, valja spomenuti i jednog svećenika koji je rodom iz Čepina i pokopan je na čepinskom katoličkom groblju. To je Vilim Hefer (Heffer), rođen 22. svibnja 1933., zaređen za svećenika 26. lipnja 1959. u Đakovu, a djelovao je kao župnik u Ivanovcu do smrti 27. veljače 1985. Umro je u 52. godini života i 26. svećeništva. Tijelo mu je položeno sutradan u obiteljsku grobnicu, gdje su prije njega pokopani i njegovi roditelji: Dušan i Štefanija, rođ. Lučinger, a poslije njega brat Mirko. U Antunovcu, filijalnom selu župe Ivanovac, jedna ulica nosi njegovo ime.
Vlč. Josip Mosbauer (Mossbauer)
Iako nije bio čepinski župnik, na čepinskom je groblju, stjecajem okolnosti, pokopan i svećenik Josip Mosbauer. On je rođen 27. lipnja 1825. u Virovitici, a zaređen je za svećenika 5. rujna 1849. god. u Zagrebu. Bio je prvi punitovački župnik. Umro je na putu, u Čepinu, od kapi, dok se kolima vraćao iz Osijeka. Bilo je to 19. kolovoza 1883., u njegovoj 59. godini života i 34. svećeništva. Stoga je i pokopan na čepinskom groblju, i to dan poslije smrti. Grob mu se nalazi ispred groba vlč. Ilije Miškića, a na njemu nema nadgrobnog spomenika niti ikakvih podataka, nego je samo sačuvan željezni križ s korpusom. Zahvaljujući upravi groblja, i njemu je dodana nadgrobna ploča. (S. M. Gladić)
[1] Osnovni podaci o Josipu Mosbaueru, Alojziju Takaču, Franji Bati, Vinku Hajdinjaku i Vilimu Heferu mogu se pronaći u: Antun JARM, Dijecezanski svećenici koji su djelovali na sadašnjem području Biskupije Đakovačke i Srijemske od 1701. do 2003. godine, Biskupski ordinarijat, Đakovo, 2003., str. 119, 131, 143, 153, 232 i drugdje.