Prije Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.) puno toga u Crkvi izgledalo je drukčije nego danas. Najpoznatija promjena je da se sveta Misa više ne slavi na latinskom, nego na narodnom jeziku. U tim je vremenima postojala i predkorizma koja je započinjala dva i pol tjedna prije Pepelnice, nedjeljom koja se nazivala Sedamdesetnica, a za njom su slijedile Šezdesetnica i Pedesetnica, već prema tome koliko dana prethodi Uskrsu. Kada bismo se, dakle, vodili tim starim crkvenim kalendarom, mi bismo se sada nalazili u predkorizmi.
U misnim čitanjima predkorizmenog vremena poticalo se na razmišljanje o Adamu, Noi i Abrahamu, stavljajući te likove u odnos prema Kristu, onome koji je svojom poslušnošću do smrti na križu obnovio palu ljudsku narav i uzdigao nas u radost djece Božje.
Iako u vrijeme predkorizme vjernici nisu morali postiti i vršiti pokoru više nego što je uobičajeno, ipak su neki drugi elementi upućivali na ozbiljnost. Tako je npr. već tada u crkvi liturgijsko ruho bilo ljubičaste boje i nije se pjevala Aleluja, a time se polako pripremalo za korizmu. U tom bi svjetlu vjernik svoje dane provodio u molitvi i djelima milosrđa, što bismo i mi danas više mogli imati na pameti, umjesto često neprimjerenih pokladnih zabava. (S. M. Gladić)
