„Kruh svoj s gladnim dijeli, tužna razveseli,
bolesna pohodi, slijepca k cilju vodi.
Milosti je čas, Isus zove nas,
milosti je čas, Isus zove nas!“
Prekrasna je pjesma koja se pjeva u crkvi svake godine na Misijsku nedjelju u listopadu. No, ta pjesma nije samo za tu nedjelju, niti samo za taj mjesec, niti samo za korizmu… Ona je poziv za kršćanski iskorak u svijet. Poziv za izlazak iz svoje svakodnevnice, iz svojih poslova, iz svojih briga… Ona je poziv da vidimo drugoga. Ne samo onoga s kojim se dogovorimo da se vidimo na kavi i malo popričamo, nego i za onoga koga više ne susrećemo. Onoga koga je slabost ili bolest odvojila iz društva. Onoga koji je vezan za krevet ili svoju kuću i dvorište. Onoga na koga smo zaboravili…
Kada je župnik predložio nama članovima Pastoralnoga vijeća Župe Uskrsnuća Kristova da idemo u posjet bolesnicima, osjetila sam određenu nelagodu. Nisam to nikad radila, ne poznajem te ljude, nisam ja za to… Svi su se složili da će ići u posjet bolesnicima, pa sam i ja. Znala sam da je to dobra stvar i da je to jedno od kršćanskih djela milosrđa. Dogovoreno je da ćemo ponijeti mali darak s nešto vitamina te ih pozvati na Misu za Svjetski dan bolesnika, na blagdan Gospe Lurdske, 11. veljače 2023. Na toj će Misi moći primiti sakrament bolesničkog pomazanja, milosni sakrament po kojem dobivaju utjehu, snagu i mir, a ponekad i ozdravljenje od svojih bolesti.
Nakon nekoliko dana, odlučila sam ići u posjet prvim bolesnicima koje sam odabrala na popisu bolesnika koje inače župnik obilazi i ispovijeda te pričešćuje prije Božića i Uskrsa. Nisam znala tko su ti ljudi. Taj je dan moja majka Ružica došla u goste kod mene i zamolila sam je da ide sa mnom. Ona je dvaput, prije operativnih zahvata, primila bolesničko pomazanje, dobila je mir i Bogu predala u ruke liječnike i same operacije. Operacije su uspješno prošle. Nismo znale što ni kako ćemo reći, ni kako će izgledati taj susret, ali znala sam da je ona prava osoba da ide sa mnom. Malo smo čitale o bolesničkom pomazanju, kratko porazgovarale, pomolile se i krenule.
Došle smo do prve kuće i nakon nekog vremena je izašla jedna žena. Kratko smo objasnile zašto smo došle i onda nas je pozvala u svoju kuću. Uslijedio je razgovor, topao i ugodan kao i toplina koja je izlazila iz peći. Uskoro su se pojavili i osmijesi. Kao da nismo uopće stranci, nego braća i sestre u Kristu. Dok je tekao razgovor, moja je majka držala za ruku jednu staricu, nepokretnu u krevetu. Podsjetila me je na Majku Tereziju. Tako mi je bilo drago upoznati tih nekoliko bolesnica koje smo taj dan obišle, moja majka i ja.
Ne trebamo ići u Indiju, Afriku ili bilo gdje drugdje. I ovdje ima posla za nas. Posla za nas, pomalo uspavane kršćane, pomalo ukorijenjene u tradiciji i s mišlju da je dovoljno ići u crkvu, izmoliti nekoliko molitava i ne činiti zlo. No, što je s našim propustima? Koliko imamo želje, snage i volje kruh svoj s gladnim dijeliti, tužna razveseliti, bolesna pohoditi, slijepca k cilju voditi? Milosti je čas, Isus zove nas, milosti je čas , Isus zove nas!
Marija Miloloža Pandur
MILOSTI JE ČAS
Mariangela Žigrić, Ante Krešo Samardžić
Kruh svoj s gladnim dijeli,
tužna razveseli,
bolesna pohodi,
slijepca k cilju vodi!
Milosti je čas, Isus zove nas!
Milosti je čas, Isus zove nas!
Žedna vodom poji,
tjeskobna spokoji,
samotnom pristupi,
srca ne otupi.
Milosti je čas…
Mira tvorac budi,
nikoga ne sudi,
potlačena brani.
Blagi sad su dani
Milosti je čas…
Protivnika ljubi,
nadanja ne gubi.
Kristu budi vjeran,
Duhom naprijed tjeran.
Milosti je čas…