Prema svetopisamskom zapisu, nakon što je Isus bičevan rimski su se vojnici rugali s njim. Čekali su dolazak upravitelja, rimskog namjesnika Poncija Pilata, koji je jedini imao moć osuditi Isusa, a dok on nije došao zabavljali su se na svoj način u njegovu dvoru. Čuli su da je Isus za sebe rekao da je Kralj, a ne znajući da Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, izrugivali su s njim tako što su mu svukli gornju haljinu i obukli mu crvenu vojničku kabanicu koja im je poslužila kao plašt, posjeli ga neki kamen koji je tako postao prijestolje, u ruku mu stavili trsku umjesto žezla, a na glavu trnovu krunu umjesto prave. Sagibali su koljena pred njim podrugljivo ga pozdravljajući: “Zdravo, kralju židovski!”, pljuvali ga, ćuškali, udarali trstikom po već trnjem okrunjenoj glavi i u svoj se nasladi cerekali nad Kraljem svega svijeta.
Obično se drži da je Isusova trnova kruna bila spletena od biljke drače, a odatle i sama biljka vuče svoj latinski naziv – paliurus spina-Christi (Kristova drača). U našim je krajevima široko rasprostranjena po kamenjarima Dalmacije i Hercegovine. Riječ je o bodljikavom grmu, obično visine oko 3 metra, ali može biti i znatno viši, s vrlo snažnim korijenom koji prodire duboko u zemlju. Ima cvjetove zlatnožute boje, a grane su mu prekrivene trnjem, koje je raspoređeno u parovima, tako da s jedne strane raste ravan, a s druge strane zakrivljen trn.
Drugi drže da je Isusova kruna vjerojatnije potjecala od palme datulje, koja ima debele i tvrde šiljke, a koji se mogu pružiti i do 30 cm. Bodlje palme datulje sadrže toksine koji mogu izazivati upale, oteknuća, modrice i oštećenja tkiva, a uz to izazivaju i snažne bolove. Kad u tom svjetlu pridružimo bolove koje je Isus osjećao od trnove krune onim bolovima koje su posljedica bičevanja, nošenja teškog križa, ćuškanja i udaranja, onda zaključujemo da su to morali biti iznimno snažni bolovi, a sve nas to opet opominje na važnost razmišljanja koliku je bol na svom križnom putu Krist podnio da bi nas otkupio.
Bilo kako bilo, u srednjem je vijeku nastala pomama za relikvijama Isusove muke pa su i mnoge tadašnje crkve i svetišta tvrdili da imaju sačuvane dijelove Kristove trnove krune. Zato je Crkva na Tridentskom saboru (1545.-1563.) odlučila stati tomu na kraj i odredila da se treba provjeriti autentičnost sačuvanih relikvija. Kad je u pitanju Isusova trnova kruna, taj su ispit položila samo dva mjesta. Jedno je u Francuskoj, a drugo u Hrvatskoj.
U Francusku je relikviju Isusove trnove krune donio kralj Luj IX. Sveti 1239. god., koji ju je kupio od mladog vladara Latinskoga carstva u Bizantu Balduina II. Dotada se kruna čuvala u riznici carske palače u Carigradu, a car ju je bio primoran prodati zbog financijskih razloga, da bi se mogao obraniti od Grka i Bugara koji su opsjedali prijestolnicu. Od 1806. god. do 15. travnja 2019. god. Isusova se trnova kruna čuvala u pariškoj katedrali Notre-Dame i redovito izlagala vjernicima na štovanje svaki prvi petak u mjesecu u 15 sati, tj. u vrijeme Kristove smrti. Toga dana katedrala je izgorjela u požaru, ali je Isusova trnova kruna spašena.
U Hrvatskoj se nalazi trn Isusove krune, a njega je 1443. god. donio fra Ivan Tutnić i darovao svojoj sestri Mariji, prigodom njezina svečanog redovničkog zavjetovanja u benediktinskom samostanu u Pagu, na istoimenom otoku. Relikvija se čuvala u tom samostanu u jednoj škrinji s četiri ključa, koja su posjedovale posebno povjerljive i važne osobe. Od godine 1445. u Pagu se redovito na 4. svibnja ili u nedjelju poslije tog datuma održavala proslava Svetog Trna, sve dok je nisu na svoj način zabranile komunistički vlasti, odbijajući izdati dozvolu za procesiju. Štovanje Svetog Trna odobrila je Kongregacija za obrede 1788. god., a ta odluka službeno je zapisana u Kodeksu isprava i povlastica i objavljena u Obredniku Zadarske nadbiskupije. Tom je odlukom paška relikvija Kristove trnove krune, uz onu parišku, proglašena autentičnom.
Imajući u vidu sve navedeno, a posebno samo Kristovo “krunjenje”, razumljivo je zašto se u korizmi na vidljivo mjesto stavlja i trnova kruna. Ona je tako podsjetnik na ono što je Krist učinio za nas i naše spasenje, a jednako je tako i podsjetnik da je on jedini Kralj – Kralj svih vjekova. (S. M. Gladić)
