Nastanak i razvoj župe Čepin
Povijesni zapisi potvrđuju da je još u 14. stoljeću postojala katolička župa u Čepinu. Najstariji sačuvani spomen je iz 1333. godine. Naime, u popisu papinske desetine iz te godine navodi se po imenu svećenik Martin de Chapa. Tada je čepinska župa bila u sklopu Pečuške biskupije, i to u sastavu Osuvačkog arhiđakonata. Arhiđakonat je zajednica više dekanata, a dekanat je zajednica više župa. Osuvački arhiđakonat se u vrijeme prije turskih osvajanja prostirao od Viljeva na zapadu do Aljmaša na istoku, a na jug je išao sve do Ivankova i Cerne. S navalom Osmanlija nestao je i redoviti crkveni administrativni ustroj, a nakon odlaska Turaka 1687. i ponovne uspostave crkvenih granica Čepin neće biti župa, nego tek filijala župe u Brođancima (koja je ponovno uspostavljena 1748.). Promjene će uslijediti zahvaljujući porastu broja stanovnika i većem doseljavanju katolika, tako da je u Čepinu 1860. god. ponovno uspostavljena župa, opet u sastavu Pečuške biskupije, a Kaločke nadbiskupije.
Ipak će trebati pričekati još dosta vremena da bude izuzeta ispod jurisdikcije mađarskih biskupa i pripojena Đakovačko-Srijemskoj biskupiji, odnosno danas Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Najprije su 1. prosinca 1923. godine, za vrijeme đakovačkog biskupa Antuna Akšamovića, 29 župa Slavonije i Baranje, među njima i Čepin, bile izuzete ispod nadležnosti pečuškog biskupa i postale apostolska administratura đakovačko-srijemskog biskupa. Apostolska administratura je crkvena upravna jedinica koja je slična biskupiji, a osniva se u izvanrednim okolnostima i pod izravnom je ingerencijom pape. Njome, u papino ime, upravlja apostolski administrator, a ima sve biskupske ovlasti. Budući da je pečuškom biskupu bilo otežano obilaziti naznačenih 29 župa na hrvatskom teritoriju, papa je takvo stanje prepoznao ozbiljnim i pridružio ih, u vidu apostolske administrature, đakovačkom biskupu. Tek će za vrijeme biskupa Stjepana Bäuerleina, dekretom Kongregacije za biskupe od 30. listopada 1971. god. te župe u punom smislu riječi potpasti pod Đakovačko-Srijemsku biskupiju. Dakle, i Čepin kao župa ulazi u sastav Đakovačko-Srijemske biskupije tek 1971. godine.
Čepin je najprije bio u sklopu Valpovačkog dekanata, potom Osječkog, a onda 2004. godine dolazi do nove crkvene administrativne podjele, po kojoj se taj dekanat dijeli na Osječki istočni, Osječki zapadni i Čepinski. U sastavu Čepinskog dekanata nalazi se 8 župa: Čepin 1, Čepin 2, Čepin 3, Budimci, Ivanovac, Punitovci, Vladislavci i Vuka.
Crkva i Župa Presvetoga Trojstva
Najstarija crkva – crkva Presvetoga Trojstva, građena je između 1761. i 1769. god., a u početku je to bila kapela obitelji Adamović, koju je dao sagraditi grof Ivan I. Kapistran Adamović (1726.-1808.), s nakanom da ondje pokopa svoju obitelj. U njoj je on i sahranjen, kao i njegova žena Judita i još nekoliko članova obitelji. Crkva je s vremenom dobila status stalne kapelanije, a u njoj je svoje ovozemaljsko počivalište našao i jedan od kapelana – Stjepan Lipljanić. Kada je Čepin nakon turskog razdoblja ponovno postao župa 1860. god., kapela je postala župna crkva. Izgrađena je u baroknom stilu, a sadrži vrijedne umjetnine. To se posebno odnosi na sliku umjetnika Josepha Jacobija iz 1773. god., na kojoj je prikazana starozavjetna junakinja Judita s Holofernom. Judita je bila pobožna udovica koja se odlikovala iznimnom vanjskom i unutrašnjom ljepotom, a tim je darovima zavela neprijatelja Holoferna, čija je vojska naumila iskorijeniti Juditine sugrađane, stanovnike Betulije, te mu, nakon što se opio, odsjekla glavu i tako spasila svoj narod. Slika je smještena na jednom od dva bočna oltara, koji su kasnije uklonjeni. Na glavnom oltaru se nalazi slika Presvetoga Trojstva, a na mjestu drugog nekadašnjeg bočnog oltara slika svetog Ivana Kapistrana.
Župa je dosad dala trojicu svećenika: Antuna Vitanovića (1845.-1903.), župnika u Putincima, gdje je i pokopan, zatim Herberta Medića (1913.-1991.), dugogodišnjeg župnika u Komleticima, a koji je pokopan u Đakovu, te Vilima Hefera (1933.-1885.), župnika u Ivanovcu, koji je pokopan u obiteljskoj grobnici u Čepinu. Postoji dvojba je li i svećenik Ivan Mošinski (1829.-1867.) rodom iz Čepina ili pak iz Tenje. Uz navedene valja napomenuti da je u crkvi Presvetoga Trojstva imao mladu misu i isusovac Stjepan Tomislav Poglajen (poznat i kao profesor Kolaković; 1906.-1990.), urednik isusovačkog znanstvenog časopisa “Život” i jedan od najznačajnijih teologa u svijetu, kandidat za čast oltara.
Tijekom postojanja župe bilo je više župnih upravitelja/župnika, a ovdje ih navodimo kronološkim redom: prvi čepinski upravitelj župe bio je kapucin Ilija Miškić (od 1845. stalni kapelan, a od 1860. do 1879. upravitelj župe), drugi Alojzije (Vjekoslav) Takač (1845.-1895.), a potom je za župnika imenovan Franjo Bato (1860.-1904.) te poslije njega Vinko Hajdinjak (1878.-1912.). Sva četvorica su bila na službi u Čepinu do smrti i pokopani su na čepinskom groblju uz crkvu Uskrsnuća Kristova. Godine 1912. kao pomoć onemoćalom župniku Hajdinjaku dolazi kapelan Josip Zserdin (1878.-1950.), a nakon župnikove smrti iste godine postaje najprije župni upravitelj, a potom preuzima i službu župnika. Nju je vršio do 1922. god., kada je imenovan župnikom u Radikovcima. Nije nam poznato tko je upravljao župom do 1925., a od tada župničku službu vrši Mijo Živko (1865.-1945.), potom od 1945. mons. Gejza Varga (1918.-2014.; za vrijeme rata bio je kapelan i ostao kao župnik), zatim od 1959. Đuro Binder (1919.-1983.), od 1971. Matija Pavić (1916.-1978.), od 1978. Nikola Grgić (1940.-2020.), od 2008. Anđelko Cindori i od 2016. sadašnji župnik Pavo Vukovac. Župnik Nikola Grgić kroz 30 godina svog župničkog staža temeljito je obnovio crkvu i izvana i iznutra. Od 2011. god. Župa Presvetoga Trojstva, zalaganjem tadašnjeg župnika Anđelka Cindorija, ima i svoju filijalnu crkvicu – kapelicu Svetog Antuna.
Crkva i Župa Uskrsnuća Kristova
Čepin je u drugoj polovici 20. st. bitno porastao brojem katolika, a to je bio razlog da se osnuje nova župa. Podjela dotadašnje župe na Čepin 1 i Čepin 2 zbila se 1. rujna 1971. god., u vrijeme vlč. Đure Bindera, koji je dotad bio župnik za cijeli Čepin, a otad je postao župnik župe Čepin 2, dok je istovremeno Matija Pavić djelovao u Župi Presvetoga Trojstva. Na Binderovo će mjesto, nakon što je on napustio svećeništvo, 1974. god. doći župnik Božo Rimac.
Sama crkva, posvećena Uskrsnuću Kristovu i smještena usred groblja, izgrađena je znatno prije – 1933. godine. No, kako njezin prostor nije bio adekvatan broju vjernika, osjećala se potreba za proširenjem prvotne skromne crkve, a ono je izvedeno u dva navrata – 1968. i 1991. god. Prvu obnovu proveo je Đuro Binder, a drugu Božo Rimac, koji je izgradio i novi župni stan, nove pastoralne prostore te treću crkvu – crkvu Duha Svetoga, Čepin 3. U vrijeme dok je on bio župnik na župi su djelovale i Milosrdne sestre svetog Križa, koje su svojom zauzetošću bitno pridonijele duhovnom rastu župljana, posebno djece i mladih. Njegov nasljednik na župi, Helmut Schumacher, također je, uz predani rad u pastoralu, bitno pridonio sjaju crkve obnovom unutrašnjosti, fasade i krova. On je s danom 21. kolovoza 2022. god. završio svoju župničku službu i otišao u mirovinu, a na njegovo je mjesto došao vlč. dr. Đurica Pardon. Ipak, vlč. Shumacher je i dalje nastavio aktivno djelovati kao pastoralni suradnik Župe Uskrsnuća Kristova i Župe Duha Svetoga.
Crkva i Župa Duha Svetoga
Treća župa, Župa Duha Svetoga, osamostaljena je 3. lipnja 1990. godine. Crkva je građena ranije, od 1979. do 1988., ali je, zbog komunističkog režima i otežanog građenja crkvenih objekata, isposlovana građevinska dozvola pod vidom stambenog prostora. Zato je razumljivo što nema prepoznatljiv izgled crkve, nego više nalikuje svjetovnoj zgradi, od čega je razlikuju križ i zvono na krovu. Prva misa slavljena je na Duhove 22. svibnja 1988., a predvodio ju je mons. Vilim Hirschenhauser, koji je ujedno bio i najzaslužniji za pomoć Caritasa iz Njemačke, čijim je donacijama uvelike omogućena gradnja crkve.
Najprije je crkvom upravljao župnik Župe Uskrsnuća Kristova, Božo Rimac, a nakon uzdignuća na status župe za njezinog župnika dolazi vlč. Vlatko Poljičak, koji je prethodno dugo vremena bio u Argentini, a ondje se, nakon kraćeg razdoblja župnikovanja u Župi Duha Svetoga, i vratio. Neposredno pred sam Domovinski rat, u ljeto 1991. god., župnikom postaje vlč. dr. Zvonko Pažin, ujedno i profesor Liturgike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. U ratnom i prognaničkom razdoblju svoje je utočište u Župi Duha Svetoga našao i tadašnji župnik Župe svete Barbare u Dražu – vlč. Josip Kuzmić. Vlč. Zvonko Pažin župom je upravljao punu 31 godinu, a uz profesorski i redoviti župnički posao i on je uspio izvesti bitne zahvate na obnovi crkve. S danom 21. kolovoza 2022. god. otišao je u mirovinu kao župnik, a još neko vrijeme će nastaviti raditi kao profesor. Župa je time izgubila župnika, a njome upravlja vlč. Đurica Pardon, župnik Župe Uskrsnuća Kristova. Budući da je malo svećenika, a dvije su župe povijesno povezane, odlučeno je da se obje povjere jednom svećeniku.
Ovdje još valja napomenuti da je u vrijeme nakon Domovinskog rata jedno vrijeme postojala i montažna crkva u Prognaničkom naselju u Čepinu, no ona je, kao i cijelo naselje, s vremenom uklonjena.
U Čepinu danas živi nešto manje od 10.000 stanovnika, od kojih, prema popisu iz 2011. godine, preko 90 % čine katolici. Nova vremena donose i nove izazove, a oni se ne čine previše optimistični, i to iz dva razloga: zato što se mnogi stanovnici mlađe i srednje dobi odlučuju na odlazak u inozemstvo, te zato što su epidemiološke mjere vezane uz koronu i drugi negativni učinci pridonijeli da ljudi manje dolaze u crkvu. Ipak, mnogi ovo vrijeme prepoznaju kao posebno milosno pa se sve to, Božjom providnošću, može u trenu okrenuti u blagoslov. Na nama je da tome pridonesemo koliko možemo. U tom svjetlu ponavljamo podatak da je Čepin dosad dao svega tri ili četiri svećenika. Nije nam poznato je li u prošlosti bilo redovnika i redovnica iz Čepina, a trenutačno djeluju dvije: s. M. Kristijana (Ljilja) Ćuk, koja pripada Družbi Kćeri Milosrđa, i s. Ljubica Bagarić, koja pripada Družbi Misionarke ljubavi. Uz njih se može spomenuti i A. G., koja je svojevremeno pristupila redovničkoj zajednici/udruzi “Kraljice Mira, potpuno tvoji – po Mariji k Isusu”, vezanoj uz Međugorje, ali je tu zajednicu Sveta Stolica zabranila. Sve nas to opominje da se zamislimo o važnosti duhovnog poziva, napose svećeništva, i potiče nas da se barem molimo za buduća zvanja. (S. M. Gladić)