Na Drugu korizmenu nedjelju, 5. ožujka, u crkvi Uskrsnuća Kristova s početkom u 15 sati prikazan je film Dominika Sedlara, sina redatelja Jakova Sedlara, “Razgovor” (The Conversation).
Film za polazište ima istiniti događaj koji se zbio 4. lipnja 1945. god., a riječ je o susretu tadašnjeg predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, danas blaženika. Njih su dvojica toga dana vodila gotovo dvosatni razgovor u Titovoj privremenoj rezidenciji na Tuškancu (Zagreb), a on je bitno utjecao na daljnju povijest hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve u Hrvata. Njegovu srž čini prijedlog Tita nadbiskupu Stepincu da odvoji Crkvu u Hrvatskoj od Svete Stolice kako bi mu postao partner u stvaranju komunističke Jugoslavije, a kako je to Stepinac odlučno odbio, znajući da bi time nestalo u potpunosti Crkve u Hrvata, iduće će godine biti osuđen na 16 godina zatvora s prisilnim radom i 5 godina gubitka građanskih i ljudskih prava. U tom smislu, scenski se prikazuje u filmu, odluka je bila teška i dovela je do progona Katoličke Crkve u komunizmu, ali se pokazala itekako opravdana.
Film je snimljen na engleskom jeziku, s hrvatskim titlovima, a glavne uloge dodijeljene su danskom glumcu Casparu Phillipsonu koji glumi Tita i britanskom glumcu Dylanu Turneru koji glumi bl. Stepinca. Razlog snimanja na engleskom jeziku je dvostruk: jer je scenarist Sedlar veći dio života proveo u Americi i jer je tako film dostupniji široj gledalačkoj publici, a ne samo onoj u Hrvatskoj.
Iako je inspiriran stvarnim događajem, jedinim razgovorom između Tita i bl. Stepinca, Sedlar si je uzeo široku umjetničku slobodu i uveo u film puno toga što sigurno nije moglo biti realan sadržaj razgovora. Tako se ulazi duboko u psihologiju dva glavna lika, bez prikazivanja matrice crno-bijelo, nego se gledatelja potiče na promišljanje što ih je oblikovalo – jednog svjetovnog i jednog duhovnog poglavara – da tako oprečno razmišljaju. Tito zato nije predstavljen kao hladni zločinac, nego više kao onaj kojega je oblikovala prošlost i životne okolnosti, a nadbiskup Stepinac uz izraženu duhovnu stranu pokazuje i onu običnu ljudsku, najuočljivije na filmu prikazanu kroz platonsku ljubav prema djevojci s kojom je nekad bio zaručen, a glumi je hrvatska glumica Doris Pinčić.
I mnogi drugi manje poznati detalji iz njihova života dolaze do izražaja, a dok teče taj razgovor koji predstavlja filozofski pokušaj odgovora na Pilatovo pitanje: “Što je istina?”, češće tijek radnje razbijaju scene iz prošlosti koje filmu daju dinamičnost i izazivaju razumijevanje. Moglo bi se reći da film predstavlja sukob dva potpuno različita koncepta: bezbožnog komunizma koji pronalazi filozofsko opravdanje za svoje zločine i kršćanstva koje u ljubavi i razumijevanju pokušava i u onom tko te je spreman mučiti i ubiti pronaći barem neko dobro, koje proizlazi iz stvorenosti na sliku Božju, i pozvati ga da to otkrije u sebi i vrati se na pravi put. Tako Stepinac u jednom trenutku u filmu podsjeća Tita na njegove kršćanske korijene i time mu nastoji zadrijeti u savjest kako bi shvatio koliko se udaljio od onoga što su mu drugi s ljubavlju i požrtvovnošću usađivali. Takav pristup predusreće kritičare filma koji bi mogli prigovoriti da se previše blagonaklono gleda na lik zločinca Tita i pridaje mu se više ljudskosti nego što ju je pokazao za života.
Sve u svemu, moglo bi se reći da je film vrlo težak, u smislu da dira u kompleksnu problematiku koja je dugo vremena ostala prekrivena velom tajnosti zbog propagande komunističkog režima. Svaka izgovorena rečenica poziva na promišljanje, a sve to udara snažno na emocije. Posebno se može istaknuti vrijednim prikaz samog Alojzija Stepinca: miran, razložan, odlučan u očuvanju katoličkog učenja i vjernosti Katoličkoj Crkvi, spreman podnijeti žrtvu za svoje, odnosno kršćanske ideale. (Više se može o filmu vidjeti ovdje.)
