Misna čitanja
Razmišljanje uz Evanđelje
U odlomku koji čitamo na Treću korizmenu nedjelju najprije imamo pred očima Isusa koji je umoran od puta. Naučili smo o Isusu uvijek razmišljati kao o Bogu i Bogočovjeku, a nešto manje se naglašava i njegovo čovještvo. Ovdje vidimo kako je on i pravi Bog i pravi čovjek, u svemu nama jednak, osim u grijehu. Kao čovjek, osjetio je umor i potrebu da se odmori. Idući iz Judeje u Galileju, morao je proći kroz Samariju i zaustavio se u mjestu Sihar, da se okrijepi na prastarom zdencu praoca Jakova. Bila je približno šesta ura, tj. podne. Velika vrućina.
Dok su njegovi učenici otišli u grad kako bi nabavili hranu, na zdenac dolazi Samarijanka, žena ne baš čestitog života, ona koja je prethodno živjela s petoricom muškaraca, a nevjenčano živi i sa sadašnjim šestim. Unatoč tome, Isus joj se obraća riječima: “Daj mi piti!” Na te riječi žena, svjesna da Židovi preziru Samarijance, a uz to ne razgovaraju na javnom mjestu sa ženama, s nedoumicom pita Isusa kako to da on krši te ustaljene norme.
I tu vidimo onaj božanski obrat, razlog zašto je Isus započeo razgovor s jednom ženom koja mu može utažiti tjelesnu žeđ, ali on to zapravo ne treba, jer Evanđelist Ivan ne kazuje da je Isus doista i uzeo od Samarijanke vode i popio je, nego time traži njezinu spremnost da se promijeni, da uvidi koliko je do tada griješila i shvati da je jedino prava voda ona od koje se više ne žeđa i koju joj može dati samo Isus, pravi Bog.
Ta je voda slika našega krštenja, milost Božja koja se spustila na nas i po kojoj smo postali ljubljena djeca Božja. Na nama je da se uvijek vraćamo na taj izvor života, nadahnjujemo se nad tolikim Božjim darom i dozvolimo da nam struji kroz cijeli život sve do života vječnoga. (S. M. Gladić)
